Afrička poslovica kaže: Potrebno je čitavo selo da odgoji dijete. Danas, kada sela više nema, kada otkažu tradicionalni socijalni oblici, bližnji, partner i obitelj, a majka ostane sama i bespomoćna s djetetom, potrebna je pomoć zajednice. Nema kuće i zadaće koja je toliko gorko-slatka kao što je ona majčinskog doma, gdje se miješa radost novoga života sa strahom pred nesigurnom budućnošću. Arhitektura može odgajati i djelovati terapeutski, ona socijalno povezuje i duhovno uzdiže.

Grad Ljubljana, za razliku od države, na mnogim značajnim područjima može imati realan društveni učinak, što je očigledno i pri razmatranom projektu. Kada smo Katarina i ja prije 25 godina planirali prvi majčinski dom u Ljubljani, subverzivni potencijal zadatka bio je vrlo izražen; nastajalo je nešto što je bilo izvan institucija, poput skoro izvansustavne odluke skupine entuzijastkinja da će, bez obzira na rizik, riješiti gorući društveni i osobni problem. Danas je drugačije. Imamo i socijalnu državu i pametan grad. Ostaje samo jedan problem, činjenica da je PR učinak pri gradnji majčinskoga doma manji od očekivanog. Majčinski dom je obično napola skriven, da ne bi privlačio nevolje s nasiljem partnera. Priča novoga majčinskoga doma obilježena je višegodišnjim seljenjem iz jednog privremenog prostora u drugi, nakon što se pokazalo da stari dom zbog prostornih potreba vrtića, koji ga je ugostio, neće moći opstati na prvobitnoj lokaciji. Planirani dom nikako da se počne graditi. Zatim su, zaslugom volje i vizije naručitelja, korisnika i arhitekata, sve prepreke konačno pale, gradnja je počela, u rekordnom roku i završila, pa majke i djeca sada žive u gotovo idealnoj okolini.